posve interesantan dan.
klinička hemija. profesorka već se predstavlja, sprema tablu, markere. počinje da priča o ćelijama. snimam je. ne bavi se nešto pojmovima, više je u mehanizmima. čudna građa, neka čudna harizma. povremeno postane krvna pločica, povremeno vitamin K, povremeno belo krvno zrnce. ''nezavisna od oblika'' - mislim. čini mi se na plafon bi se popela, samo da objasni. ostrašćena.
u glavi mi (po sopstvenom iskustvu) da ovakva harizma nikada nije od jedne nacije (u ovoj švedskoj sam se naučila između ostalog, da mnogo zavisi od nacije, ili pravilnije - kulturnog odgoja nacije, ili još bolje - spremnosti da odskačeš i od nacije i od društva, a da si opet nacija). i kaže
-da, ja sam pola-pola, pola norvežanka. au, na porađaju je majka kukala kako hoće nazad u norvešku, po tome su je babice upamtile, posle su mi prenele kad sam počela da radim u toj bolnici kako je to bio specifičan porađaj. težak! (uozbiljila se).
unezvereni. čekamo ostatak priče. čekamo neku srceparajuću priču, bar ja. šveđani između ostalog ne vole da slušaju o tuđim životima, no ja - samo čekam. osećam se psihoterapeutom odjednom, uvek spremna da čujem.
i ona, gotovo uzbuđeno, uskliktalo:
-pogledajte, ovakvog čoveka teško je roditi! između ostalog imam fetiš na čarape i mlade momke, ovako šezdesetdvogodišnja prava su poslastica mladi ljudi za mene.
sanjam da penzionisana hranim golubove i parim oči prolazećim mladićima, evo, kao što ste, evo, vi dečaci u prvom redu.
gušimo se od smeha.
nastavlja: ah, da! fibrinogen (pokazuje na mene) što si već objasnila - (a meni lepo kad pogodim u centar, dam pravo objašnjenje, pokažem profesoru da ponekad znam malo više) on menja formu, što nije tako loše, bar u mom slučaju, promeniti formu! a nemojte misliti da sam oduvek bila ovako zdepasta i čudne građe, nekad sam bila sportista. teško me zamisliti, a?
i smeje se, sama sebi. svi se smejemo. ''prekrasna'' - mislim. uvek sam imala običaj da se oduševaljavm ljudima odskakajućim od šablona. možda jer često čujem da i sama odskačem? hm.
predlaže da uzmemo pauzu. ja uzimam cigare, istrčavam van, pripaljujem. izlazi i ona, pripaljuje. kažem joj kako je predivan profesor. kako neću morati ništa da učim više, dosta mi je njena predstava pojmova i mehanizma. kažem - a plus i pušite! ne dolivate muku na ranu kao da smo mi pušači mutavi, polusvet, kao da ne znamo da rizikujemo rak pluća, kao da ne znamo da su cigarete stetne, opasne po zdravlje.
-ima nešto u cigaretama! ljudi se žale goje se kad prestanu da puše. i to je istina. pada im koncentracija. i to je istina. ali to je pre svega jer mi pušači dobijamo šećer brže u mozak i radi nam kao sat, aktiviramo rezerve čak! a kad prestanemo da pušimo, taj šećer dodajemo i previše preko slatkiša, da nadoknadimo već naviknute količine. i! Gojimo se!
-a postoji i nešto u samoj cigareti još. moj tata kaže ko ne puši i ne pije- beži dalje od njega, ima debelu manu da ne zna šta je porok.
-da! a međutim nama je uvek lakše da komuniciramo jedni s drugima! uvek se lako nađemo na pušačkim pauzama. i privlačimo ljude, makar druge pušače.
-dakako da jeste! a tek koliko se naučilo uz pomoć cigareta, koliko je knjiga pročitano, a između ostalog - i anatomija se završila.
-da! koncentracija, šećeri. i to je naučno dokazano.
-je l istina da je manji rizik da dobijemo parkinsona? šta radi nikotin s bolešću?
-menja signalizaciju supstanci, dopamina, koji je glavni odgovorni za tu bolest. i to je nauka! tvrdi.
klimam glavom, potvrđujem. oduševljena sam.
ulazimo unutra. ovog puta menja formu u proteine krvi. albumin.
uvek su mi bili zanimljivi ljudi spremni da pređu iz oblika u oblik i hrabri da se ne postide sebe.
kao vidra.
na pameti mi je milan mladenović koji u očima boje meda i sam menja oblik. pitam se otkud mi sad to na pameti; mozak mi radi trista na sat.
no,
misli su mi po prirodi raštrkane. posvud. dok se ne sklope u celinu.
spominje neki transferazu. neka čuda.
ništa mi nije teško.
stvarno u onom nikotinu ima nečeg.
shvatam po ko zna koji put.
(napokon jedna celina!)
27. januar 2014.
klinička hemija. profesorka već se predstavlja, sprema tablu, markere. počinje da priča o ćelijama. snimam je. ne bavi se nešto pojmovima, više je u mehanizmima. čudna građa, neka čudna harizma. povremeno postane krvna pločica, povremeno vitamin K, povremeno belo krvno zrnce. ''nezavisna od oblika'' - mislim. čini mi se na plafon bi se popela, samo da objasni. ostrašćena.
u glavi mi (po sopstvenom iskustvu) da ovakva harizma nikada nije od jedne nacije (u ovoj švedskoj sam se naučila između ostalog, da mnogo zavisi od nacije, ili pravilnije - kulturnog odgoja nacije, ili još bolje - spremnosti da odskačeš i od nacije i od društva, a da si opet nacija). i kaže
-da, ja sam pola-pola, pola norvežanka. au, na porađaju je majka kukala kako hoće nazad u norvešku, po tome su je babice upamtile, posle su mi prenele kad sam počela da radim u toj bolnici kako je to bio specifičan porađaj. težak! (uozbiljila se).
unezvereni. čekamo ostatak priče. čekamo neku srceparajuću priču, bar ja. šveđani između ostalog ne vole da slušaju o tuđim životima, no ja - samo čekam. osećam se psihoterapeutom odjednom, uvek spremna da čujem.
i ona, gotovo uzbuđeno, uskliktalo:
-pogledajte, ovakvog čoveka teško je roditi! između ostalog imam fetiš na čarape i mlade momke, ovako šezdesetdvogodišnja prava su poslastica mladi ljudi za mene.
sanjam da penzionisana hranim golubove i parim oči prolazećim mladićima, evo, kao što ste, evo, vi dečaci u prvom redu.
gušimo se od smeha.
nastavlja: ah, da! fibrinogen (pokazuje na mene) što si već objasnila - (a meni lepo kad pogodim u centar, dam pravo objašnjenje, pokažem profesoru da ponekad znam malo više) on menja formu, što nije tako loše, bar u mom slučaju, promeniti formu! a nemojte misliti da sam oduvek bila ovako zdepasta i čudne građe, nekad sam bila sportista. teško me zamisliti, a?
i smeje se, sama sebi. svi se smejemo. ''prekrasna'' - mislim. uvek sam imala običaj da se oduševaljavm ljudima odskakajućim od šablona. možda jer često čujem da i sama odskačem? hm.
predlaže da uzmemo pauzu. ja uzimam cigare, istrčavam van, pripaljujem. izlazi i ona, pripaljuje. kažem joj kako je predivan profesor. kako neću morati ništa da učim više, dosta mi je njena predstava pojmova i mehanizma. kažem - a plus i pušite! ne dolivate muku na ranu kao da smo mi pušači mutavi, polusvet, kao da ne znamo da rizikujemo rak pluća, kao da ne znamo da su cigarete stetne, opasne po zdravlje.
-ima nešto u cigaretama! ljudi se žale goje se kad prestanu da puše. i to je istina. pada im koncentracija. i to je istina. ali to je pre svega jer mi pušači dobijamo šećer brže u mozak i radi nam kao sat, aktiviramo rezerve čak! a kad prestanemo da pušimo, taj šećer dodajemo i previše preko slatkiša, da nadoknadimo već naviknute količine. i! Gojimo se!
-a postoji i nešto u samoj cigareti još. moj tata kaže ko ne puši i ne pije- beži dalje od njega, ima debelu manu da ne zna šta je porok.
-da! a međutim nama je uvek lakše da komuniciramo jedni s drugima! uvek se lako nađemo na pušačkim pauzama. i privlačimo ljude, makar druge pušače.
-dakako da jeste! a tek koliko se naučilo uz pomoć cigareta, koliko je knjiga pročitano, a između ostalog - i anatomija se završila.
-da! koncentracija, šećeri. i to je naučno dokazano.
-je l istina da je manji rizik da dobijemo parkinsona? šta radi nikotin s bolešću?
-menja signalizaciju supstanci, dopamina, koji je glavni odgovorni za tu bolest. i to je nauka! tvrdi.
klimam glavom, potvrđujem. oduševljena sam.
ulazimo unutra. ovog puta menja formu u proteine krvi. albumin.
uvek su mi bili zanimljivi ljudi spremni da pređu iz oblika u oblik i hrabri da se ne postide sebe.
kao vidra.
na pameti mi je milan mladenović koji u očima boje meda i sam menja oblik. pitam se otkud mi sad to na pameti; mozak mi radi trista na sat.
no,
misli su mi po prirodi raštrkane. posvud. dok se ne sklope u celinu.
spominje neki transferazu. neka čuda.
ništa mi nije teško.
stvarno u onom nikotinu ima nečeg.
shvatam po ko zna koji put.
(napokon jedna celina!)
27. januar 2014.
Нема коментара:
Постави коментар