субота, 20. август 2011.

Ja nisam od tela 3


Ne znam dokle cu vapiti za esencijom moje duhovne egzistencije - stihom.
U uglu -reci cu- svojih 4kvadrata, na krevetu bez  nogara, pokrivam se crvenim jorganom, spavam na crvenom jastuku, pored crvenog nocnog stocica, na kome su razbacani crveni valjkovi chipsa pringles i gledam u crvene pantalone i crvenu kapu iznad kojih lezi crveni spakovani kofer. Zaprepasceno zurim u svoju nazovi sobu, shvatajuci da se ispod fotelje nalazi crveno-bela lopta. Nikad nisam obratila paznju na crveno oko mene. U mojim vidicima sve je ucrvenjeno u 2 ujutru, u svedskoj beloj noci koja izdise.Iz kompjutera sljasti plavi zrak. Jedino je plavo koje imam u svojim crvenim refleksijama.Sve moje poente plavih imam, a koliko god crveno bilo prisutnije, osecam  da ga gubim, ili da mi bledi, ili da -ne znam- bezi.
Ja sam priroda. Ja sam plavo. Ja sam nebo. Ja sam voda-more. Ja sam topao izmisljeni ton plavog sto je neprekidno hladno i odbojno obojen. On je crveno. On je goruci. On je vatra. On je taj koji mene dovodi do stepena kad cu kljucati, ispravati, opet nadolaziti, opet se zagrejavati, opet kljucati, isparavati...
Vatra i voda, crveno i plavo ja smo i on. Nema suprotstavljanja medju nasim osobenostima sve dok ja imam snage da nadolazim, a on da gori. Nema nikakvih suprotnosti nikuda. Nema nikakvih prepreka  koje se ne mogu savladati. Samo je potrebno umeti ili preciznije - osecati vestinu.

... i biti budan u (evo sad ce 3) ujutru, patiti od nesanice i ulivati nadu. Leciti sebe nadom da mozemo prebeci iznad svih suprotnosti, kojih se mi divljaci ljudi gnusamo i ni u jednom trenu ne mislimo da bi mozda ljubav mogla biti naš spas.

четвртак, 18. август 2011.

Ja nisam od tela

Putevi tog nedodirnog, kojima hodim tiho i ustreptalo, srcem dodira što ne postoje, a što osećam,i očima kojima gledam usahlo i bespomoćno, spominjem u taktu slova snova što ih s njim delim.

Iako se teško budim iz tih morbidnih nekadašnjih iluzija o životu, tešim se mišlju da ipak nisam više tako sama  - mada ponekad se zaista plašim. I teško priznajem tegobe koje imam, i nesigurnost sto mi vlada subjektivom. I nesigurnost koju osećam prema sebi. Ne prema njoj. Ona vlada verom.

I ne želim ikome da kažem, zato samo mislim.



I iako me možda čuje bezglasnu, želim da verujem da ne zna i da neće reći da me je čula, čak iako jeste.

Ne želim da me iko ikad dotakne na ovim poljima, kad sam bezglava i kad mi se smrzavaju vrhovi prstiju, a telo znoji.

Moja vatra, moje crveno nikad nisu bili plamičak što se lako gasi uz vetar, što odaje miris udimljenog, pa preraste u pepeo, utone u zemlju i nestane.

Ja bih radije ovo nazvala plamenom, koji se raspaljuje. Deluje mi utešnije.

Ili tihom vatrom, koja me samo zadirkuje, a ja kao voda na njoj, mučim se pred ključanjem.

Mučenje jednom čoveku koji je navikao na muku i ne pada teško, pada mu teško to kad nema razloga da se se muči.

Ja hoću da budem večna voda pred ključanjem. Voda koja će zastajkivati u granici. Voda koja će stalno vladati toplotom. Voda koja će stalno održavati ravnotežu svoje toplote. Voda na koju nikakve klime neće uticati.

Jer,voda koja proključa, ta i ispari. Kad ispari, nema ničeg.

Ja neću da u meni nema ničeg. Ja hoću da u meni vlada sve.

Makar i ne umela razaznati šta. Makar i ne umela znati reći ništa o svojim osećanjima, o svojim bedama, makar i nastavila umirati u jadikovkama. Ne želim ništa da znam.

Dosadno je znati, zanimljivo je tragati.

Lepo je znati samo tragati.

Hocu da uživam traganjem i spoznavanjem nje.

I hoću da i ona bude kao voda. Kao ja.



(I zelim da to nikad ne uznam).

понедељак, 15. август 2011.

Sumanut put u smetilište

Ne znam u kom liku počinjem pisku, al' znam da pišem ja, čak i kad najmanje ličim na sebe.
Umiruća u jos umirućem svetu, sićušna i prašnjava, utopljena u bolu,u patnji koja ne prestaje, u večnom stradanju - hoću da me nešto otrgne od realnosti i pobudi. Ili u krajnjem slučaju, da poželim da se probudim, a da mi prva misao pri buđenju ne bude – jebem ti život.
Živim u totalnoj neslozi, totalnom sukobu sa sobom – kako ću sutra, posle preživljenog danas.
Manja i od makovog zrna, ucveljena i bez ideje da mi bude bolje, povinovana nesreći, sričem reč po reč, nejasnu i meni, i bilo kome ko nije video, ili nije bio u stanju potpunog ništavila.
Sumant mi je svaki dan, želim ponekad da se iščupam, al ne znam od koga da zatražim pomoć. Pomoć u samoj sebi ne vidim. Neiscrpno molim srce da uspori otkucaje i umiri me.
Šta god da dotaknem, nadomak je da se otarasi mog stiska, nadomak je da ispadne iz mene – nadomak je da pobegne i da me se oslobodi!

Nemam kome da kažem, pa ćutim. Glavešine iz moje duše, nezadovoljne svim i svačim što im priređujem jednake su meni – nezadovoljnoj svim i svačim što meni priređuju.

Ovaj film u kome živim, nikad završen i nikad zaključen, volela bih da mu napišem kraj – hoću da bar nešto shvatim da umem.Vešta sam inače u početku dok zamažem oči, i prema sebi i prema tome što je oko mene. Umem, dok i sama verujem u to što započinjem. Posle mi se ciljevi izmešaju, osećanja pobune, dodiri izvrnu, postupci otupe tako da se pogubim u celoj priči i ne nalazim svoje mesto. Započeti nešto opet iz početka ponekad me najviše boli. To mi se dešava i kad počnem da čitam neku knjigu - mnogo puta jednu te istu ostavim nedovršenu i posle izvesnog vremena opet krenem da je čitam - znam suštinu, ne znam detalje, hoću da ih doznam - kad ih shvatim, to me dokrajči, pa opet zastanem ... pa opet iz početka. Počeci su čisto jebavanje. Nekad kad budem otkrila gde sam stala sa prethodnom stvari, prestaću da započinjem

Neumesna takva i nadomak neumesnima, imam potrebu da menjam, a nekako ne vidim šta bih menjala – ili nemam snage, ili želim da nastavim da uživam u nemoći. Tugaljivo mi dođe nekako jedini način kojim umem da se koristim. I bol. Ne znam da li mi je neophodan, al' znam da smo se navikli jedno na drugo, pa uživamo u međusobnom nadmetanju ko će od koga biti produktivniji. Nekako igra bude nerešena, pa se dogovorimo da najbolje funkcionišemo kao jedinka, kao celina. Zajedno smo nepobedivi.
Čujem mu glas jasno, da ga dovodim do ludila, a ja ga utišavam – osećam da strepi od toga što ne može da me se oslobodi.

Neke strukture su neuništive u svom subjektivnom postojanju, u simbiozi u kojoj se nadograđuju. Kao takve budu jedan vrlo objektivan primer toga šta je čovek – jedno đubrište osećanja bez mogućnosti recikliranja dok god je u stanju živosti.