danas me je šefica izdeklarisala da sam šveđanka, jer živim u švedskoj. oko nje još dve strankinje koje je bledo gledaju i klimaju glavom da su šveđanke. prikupljaju se i odlaze.
ja ostajem u diskusiji. onda počinjem da slušam o kosmopolitanstvu. čujem onda da smo mi svi indijci. pa čujem priču o princezi švedske kako govori deset jezika i da je to čini kosmpolitom i otvorenom, nenacionalnom. pitam je šta da radi sa još tri hiljade jezika koje ne zna? da li je to čini vrednijom od onih koju znaju jedan? izbegava pitanje i nastavlja opet o tome kako nema nacija, a opet dodaje da smo indijci, ovaj ja šveđanka i indijka i kako treba da isključim misao o nacionalnosti. i slušam i dalje okarakterisavanje. mislim na one dve žene što klimaju glavom jer to je šef. ja nastavljam da tvrdim da ću uvek da budem žena dve kulture. i više kultura. i da ljudi nisu jednaki. za dva sata treba da potpišem produžetak ugovora. onda upliće u priču kako obrazovani ljudi su dobri ljudi i kako je svet loš zbog nepismenih i siromašnih koji dozvoljavaju da budu izmanipulisani. pokušavam da zažmurim na njene tvrdnje da svačija prava ista su, jer svi su stanovnici sveta. čujem kako su talibani uništili svet, kako ga još uvek uništavaju. kako čovek treba da da život za čoveka. pitam je - za koga bi ti dala svoj život? možda svoje dete, najviše svoje unuče. ja lično samo za brata. ona tvrdi kako bi to uradila i za komšiju. nastavljam - da neko sada puca u tvog komšiju da li bi stala ispred njega i primila taj metak?
- otišla si predaleko, tvrdi.
pitam - a misliš li da sva medicinska istraživanja i dostignuća poslednjih sto godina su bila urađena od strane glupih ljudi, nepismenih, siromašnih, ljudi bez znanja?
nema komentar, čini mi se.
ja odlazim. otišla sam predaleko, pitam se.
mislim kako nije trebalo da diskutujem. etiketiraće me.
zove me.
potpisujem produžetak ugovora posle dva sata.
pitam se čime me je priroda obeležila pa sam prinuđena da mi takvi budu šefovi.
shvatam da sve je precenjeno.
da sam iz sličnog straha, da će mufljuzi da mi budu šefovi, otišla iz srbije.
shvatam da sam živela uobraziljom. u iluziji nekoj da postoji bolje. shvatam da
sve je precenjeno,
a da treba pomiriti se s onim što nemaš, i umeti živeti s onim što imaš.
03. januar 2014.
ja ostajem u diskusiji. onda počinjem da slušam o kosmopolitanstvu. čujem onda da smo mi svi indijci. pa čujem priču o princezi švedske kako govori deset jezika i da je to čini kosmpolitom i otvorenom, nenacionalnom. pitam je šta da radi sa još tri hiljade jezika koje ne zna? da li je to čini vrednijom od onih koju znaju jedan? izbegava pitanje i nastavlja opet o tome kako nema nacija, a opet dodaje da smo indijci, ovaj ja šveđanka i indijka i kako treba da isključim misao o nacionalnosti. i slušam i dalje okarakterisavanje. mislim na one dve žene što klimaju glavom jer to je šef. ja nastavljam da tvrdim da ću uvek da budem žena dve kulture. i više kultura. i da ljudi nisu jednaki. za dva sata treba da potpišem produžetak ugovora. onda upliće u priču kako obrazovani ljudi su dobri ljudi i kako je svet loš zbog nepismenih i siromašnih koji dozvoljavaju da budu izmanipulisani. pokušavam da zažmurim na njene tvrdnje da svačija prava ista su, jer svi su stanovnici sveta. čujem kako su talibani uništili svet, kako ga još uvek uništavaju. kako čovek treba da da život za čoveka. pitam je - za koga bi ti dala svoj život? možda svoje dete, najviše svoje unuče. ja lično samo za brata. ona tvrdi kako bi to uradila i za komšiju. nastavljam - da neko sada puca u tvog komšiju da li bi stala ispred njega i primila taj metak?
- otišla si predaleko, tvrdi.
pitam - a misliš li da sva medicinska istraživanja i dostignuća poslednjih sto godina su bila urađena od strane glupih ljudi, nepismenih, siromašnih, ljudi bez znanja?
nema komentar, čini mi se.
ja odlazim. otišla sam predaleko, pitam se.
mislim kako nije trebalo da diskutujem. etiketiraće me.
zove me.
potpisujem produžetak ugovora posle dva sata.
pitam se čime me je priroda obeležila pa sam prinuđena da mi takvi budu šefovi.
shvatam da sve je precenjeno.
da sam iz sličnog straha, da će mufljuzi da mi budu šefovi, otišla iz srbije.
shvatam da sam živela uobraziljom. u iluziji nekoj da postoji bolje. shvatam da
sve je precenjeno,
a da treba pomiriti se s onim što nemaš, i umeti živeti s onim što imaš.
03. januar 2014.
Нема коментара:
Постави коментар