pošto kod nas u vranje nema uglavnom ništa, samo moja jadna melanholija za onej raskantane ulice, kaldrme i etar što na prelaz iz zimu u proleće miriše na dim iz odžaci što se dimiv po cel dn i noć da ne pomrznemo i ne se preladimo, odluči posle ’’stihiju’’ da idem kod tićmija u leskovac jer beu me uvatile neke lutke, kakve samo možev da fativ čoveka koj je jenput napuštija svoju zemlju i kad se jenput vrne ne mož da se zasiti od cel tj - dom. toj ne razumev ljudi otuj koji za stranu zemlju smatrav beograd i uglavnom ti se podsmevav vikajći - ae mori ti si se spasila, što ćeš ovde?!
i takoj, iskombinova ga nekako da otidnem za leskovac, iz prevalac s avtobus za han, pa iz han da faćam niš ekspres za leskovac. ispadna jedno golemo putovanje, iz stokholm pobrže stignem u skopje nego li iz prevalac u leskovac. takv ni skapan prevoz da te tera jedno petnaes insta storija da turiš dokle stigneš na odredišnu tačku. beše mi malka čudno što kad proodi kroz grdelicu lokacija na telefon mi pokazuva bugarska i neko čudno mesto tam. mi kakvi smo na balkan ni gps ne mož ne odredi. takoj po gps kad sam u prevalac pokazuje mi da sam u neko šiptarsko selo dernede, kosovo. sigurno sam gi zaintrigirala ovija moji zapadnjaci na rabotu kad sam se odvažila da idem u toj ratno podneblje, enklavu, ničiju zemlju-kosovo. nego da ne zaobikaljam više, s niš ekspres samo sa živ zor od sd će idem. poslušajte me da ne bi ste i vi poželeli samo sa živ zor da idete s niš ekspres. ne mora mnogo da objašnjavam, valjda je dovoljno da kažem niš ekspres. i takoj beše se zabuljila u neku knjigu i kad podina glavu i pogleda kroz prozor primeti da svi kola imav le registracije pa mu napisa na tićmija - ovde svi kola imav samo leskovačke registracije takoj da mora da sam u leskovac. tamn toj što mu napisa i ete uđe bus u avtobusku stanicu i ja pogledna i seti se da mi je tatko pričaja da avtobuska da l železnička u leskovac je bila velika investicija od slobu i da izgleda novo, takoj da tuj si iskoči i tićmi mi posla da će dođe s kola da me zbere. i takoj i beše. kad da se pozdravimo od rados se sve počukasmo s glave jer na nijednog ni neje glava malečka; td svati zašto mu na instagram stoji "glavonja porodice". mnogo se zasmejasmo nešto u tj trenutak i posle kad uđomo u kola isto se smejasmo ne znam zašto, a ni mi u tj trenutak nesmo znali. samo znam da mi je bš falilo da se takoj smejem i od smejanje za stomak da se držim. reče mi će idemo u spomen park dokle još ne se je smrknalo, ja se mislim, na mene mi se mož smrkne samo kad sledeći put pakujem koferi za vrćanje u stokholm. i takoj s nadu da ikad će stignemo u spomen park dođomo na neko groblje. bš se počudi jer nikad me niki neje izveja negde na groblje. a groblje ubavo, kude god pogledaš - sve ljudi na koji gi je napokon l'knalo. oslobođeni od sve. morala sam jedno dvesta slike da opalim jer tolko ubavo groblje nesam nikad do sd videla. po groblju se grad poznaje, odma mi je toj padnalo na pamet i pomisli ako će sudim po groblje leskovac je najubav grad do sd što sam videla. stefan vika, a spomen park je dole, kroz ovej šibljike ako ne mož se spuštimo će mora da kružimo, vikam ma ajde be, mož icepim unihop al nema kruženje. zamalka da se pokajem jer onoj je bilo ko kroz strnjište da odiš, samo ovoj neko strmo strnjište. pomisli živa sramota, ovoj samo u srbiju ima da do neko bitno mesto mož da dođeš samo ako se sve racepiš. takoj je generalno u srbiju, ako uopšte negde oćeš da dođeš mora majčino mleko da prokukaš. i kad napokon dođomo na ciljano mesto samo me prostreli ”mrtvi smo al nismo zaspali kamen te našim očima gleda" i onija spomenici s kakvi ti ne imena. toj su sve ljudovi što su majčino mleko prokukali, al zašto?! da gu ovuj zemlju vodiv kakvi ti ne đilkoši. bitno naježi se. đilkoši prolaziv, al žrtva ostaje. tolko mi beše ubavo da više nesam znala da l mi suze idev od silno smejanje, onj citat ili od tugu što ne mi je jasno zašto tolki ljudi izginaše za zemlju koja nikad neće bidne država. sigurno nesu izginali da bi im podigli spomenik. ali dobro, na nas srbi ni toj najbolje ide, dizanje spomenici, bitno da nešto dizamo …
na pali borci za bolju srbiju.
na tićmija mu odma padna na pamet da tuj pravimo poetsko veče, ja mu reko - ne bez mene. pa stvarno. ne bi mogla da se pomirim s toj da se bez mene održi poetsko veče za koje se tićmi dosetija u moje prisustvo. dogovorismo se da će bude osvetljeno s baklje i da će se svira fagot. carski. s obzirom da ga znam kakv je živac će ga isplanira i ostvari i u toj ni leskovac neće mož ga spreči.
teja je da me vodi u muzej, al pošto ga niš ekspres zasra, i okasnismo se, otidnamo do pab i pričamo za poeziju, ne znam što al beše ubavo. morali smo da posetimo marianu jer nju da gu ne vidim a došla sam u leskovac, za koje je onda ona bila u tamarinu akciju? odma kad ga vido tićmija u tuj emisiju reko na moji - ovoe tićmi, pesnik iz leskovac, njega će ga vidim sd kad idem za srbiju. i vidite li - nekad i kad se zebavate bog ve svati ozbiljno.
na marianu mnogo vu ubava kuća, za nju niki ne bi znaja da tamara ne se je setila da usliši stefanove molbe. fala vu. ljudi ne bi čuli za marianu bez obzira što je dobar slikar. u srbiju pa kd se je pročulo za neki dobri. toj samo kad umrev. mi smo dobri u slavljenju nekog posthumno. fala vu na tamaru ponovo. kod marianu se najedo banane toj veče i reko neće večeram jer ja u švedsku kad se vrnem iz srbiju provodim vreme mozgajći kako da skinem tuj tonu što su me udebelili po kafane ručkovi slave itd. al ispadna da iz leskovac ne mož da izvrdaš ako ne si jeja roštilj mesko. zatoj su rešili da rezervišev mesto u kafanu ’’porta’’. ime na kafanu utepuje, ne li? podseća me na moju poeziju. jer cela moja poezija je porta bez ključ. eh. al neje bš takoj u životu jer kad ne poslužiše u kafanu s bokalče vinjak poče se otvaram. pol'k se počeše otvarav svi, samo mi je falilo da mi zasvirav ’’za tebe mome ubava’’ i da se precvikam. ne znam da l su drugi primetili - ali bš kad na toj pomisli onija svirači ga zasviraše stanišu. ne mož kafana da prođe bez stanišu. staniša je najviši estradni domet vranja, a ne pepi il neki tamo. bez "momu ubavu" nijedna svadba ne mož da prođe, nijedno veselje. a vranjanku mi gu pevav i na čat na krstaricu. ete. nego u tj zanos stvarno se precvikamo. taj reč gi je bila mLogo smešna. "precvikamo se, ne znajemo kude je švedska", vika stefan. ja se pomisli nema ni što da znaš. koj će ti gu kad ti leskovac omogućava da živiš ko mađioničar, s malka pare da ti je ubavo. ili bez ič, pare.
stvarno u ’’portu’’ se otvori do kraj. a onoj mesko na skaru me dokrajči. ja nesam neki mesar, al onoj sam ga izela s merak. leskovac je mesni centar balkana. nigde poubavo meso nesam jela na balkan. a ni u skandinaviju. u stvari mi u skandinaviju smo mnogo osvesteni za hranu, pa umesto da istinski uživamo, pasemo travu. obrok 80 posto trava 20 posto perinač. takoj si je. šveđani kad bi došli u leskovac pocrkali bi od visok holesterol. srčka bi gi strefila za čs, popadali bi ko kad otreseš slivu. u travu bi gi tražili s fenjer. takoj dokrajčenu od jedenje, vikav u pab da me vodiv - pab je golema atrakcija svuda po srbiju, u švedsku u pabovi iskačav samo okoreli alkoholičari, jer tuj ima jeftino pivo. u srbiju su toj omiljena mesta na nas što trućkamo poeziju. valjda što takoj prejebano delujev, zašto li. i ja onakoj sa želudac što mi je izmešćuje dijafragmu pristana. morali smo još po koji vinjak da omlatimo jer koe drugo mož ga svari onoj mesište. takvo debelo prožderuvanje verovatno tolko ubavo mož ti legne samo u leskovac, jer tamo ne te koriv što nesi vegan. moramo i da se izmajemo po grad i moram da priznam da se tolko uočljivo nesam osećala još iz vreme kad sam nastupala po besede u vranje. ovj tićmi je postaja sinonim za leskovac, i ako, bolje toj nego da te znajev po stokholmski sindrom ili takoj nešto.
i takoj u toj majanje pričamo nešto, mislim da nesmo znali što jer bš se precvikamo u "portu". stvarno doooobra kafana. merilo za dobru kafanu je kolko te dobro služi pamćenje kad se sutradan probudiš. fala bogu ne se sećam ništa samo kolko me je dijafragma bolela od smejanje, a možda i od onoj mesište. moram da priznam i da me je sva taj lepota postojanja u tija trenuci oplašila jer mnogo sam čudan čovek, al čim mi je nešto ubavo ja moram da pobegnem od njega, jer je nedostajanje opasna bolest. od toj se umire. od toj se umire i po nekolko put.
mislim da sam td u leskovac umrela triput, tri stvari su me dokrajčile. druga je bila kad sam sa stefana kuvala kafu ujutro kad se probudimo i ne mi je bilo mrsko kad je babamu donela banicu za doručak na koju sam se posvetila iako ne jedem belo brašno. treća je bila bogojavljanje iznad LE-a koje me je inspirisalo tolko da još ne mogu da napišem sve pesme i priče koje je rodilo u mene.
da ne zaboravim kafe knjižaru stošić i da gu pohvalim za jazz izbor muzike. toj kod nas u vranje nema. u stvari u vranje nema ni knjižara. ne gi ni treba na ljudi. svi su se zaposlili u geoks i ne gi bš zanimav knjige. zatoj u ančiki u leskovac beli je drugi.
al toj možda neje važno. možda je považno što sam u knjižaru našla švedskog ’’mumina’’, strip od mnogo poznatu švedsku spisateljicu ’’tove jansson’’. ne znam, al oseti se mnogo ponosno što kod nas ima toj, a kod šveđani nema npr. ljubivoje ršumović. toj je mnogo považno od onog ’’ladno, ali standard’’.
Нема коментара:
Постави коментар