Ne želim više da želim mnogo.
Vrtim se u krug, čini mi se da tražim ćošak, ili da nemam pojma šta tražim… izgleda da je moja zvezda izgubljena u tom beskrajnom prostoru plavoga kruga.
Ili je zlatna ptica zaista grdna varka,ili nije varka, samo ja ne umem da je nađem…
Ili sam je našla, pa izbegavam da prihvatim da to i je moja zlatna ptica.
Ja sam rođena u duploj vodi. Rak – Škorpija. Ja ne volim da verujem u zvezde. Ali volim Indiju.
Kažu da rak ne da na sebe nikad, da previše voli sebe i to u čemu živi, rak je snalažljivi pronalazač rešenja, brani svet i sebe u svetu. Pamti i ne zaboravlja, ali čini samo dobro. I u neuspehu, rak se raduje sebi, veruje da je sve to život. Pad njemu nije pad, pad je njemu stepenik ka spoznaji.
Škorpija je sud. Sudi sebi. Posesivni je držalac svoga uspeha. Njemu je pad povod za samouništenje. Škorpija ubija sebe svojim otrovom. Škorpija je sama sebi najveći neprijatelj.
Rak je osnova i on pobeđuje, astrološki.
Ja ne znam ko u meni pobeđuje.
Ja ne znam šta da radim sa sobom.
I nekad, nekad znam da volim svet.
Volim prirodu. Ja sam srećna bojama.
Ubija me noć, u kojoj ne spavam i samim tim gubim sto najviše volim – boje.
Osuđenik na nespavanje.
I kad imam priliku da vidim boje, san me vuče svojim dubinama.
Ja ne znam ko sam ja.
Možda mnome vlada Škorpija.
Možda mnome vlada Rak, a ja želim da mnome vlada Škorpija, i odajem joj se.
Ili navijam za Škorpiju u sebi i ne dozvoljavam Raku da je savlada.
Mozda živim u iluziji želje patnje. Zaista patim ponekad.
Mozda živim u onome što sama oblikujem sebi.
I celoživotno mislim da cu tražiti odgovore kojih nema u mojim analizama. Da li ja ipak suviše dobro vidim, i to što vidim i je taj odgovor, samo me košta da ga prihvatim? Ne znam.
Jesam li zaista ovo ja koja pišem, ili samo želim da sam ja… pa živim u toj iluziji sebe, da ja zaista nešto i umem?
Ako i umem, jesam li to zaista ja?
Draga Viktorija,
ОдговориИзбришиponekad pomislim čitajući ove tvoje ispovesti da mogu komotno postati deo nekog romana u kome ćeš i ovaj tvoj lik udenuti i naći mu pravo mesto. Zapravo - izlečiti ga od tuge. Onda bi to imalo itekako smisla, a ujedno i koristi. Pre 4-5 godine sam ja napravila taj eksperiment izmislivši čitavu priču u koju sam jedan deo sebe stavila u jedan ženski lik, drugi deo sebe u drugi lik, i još dva muškarca koji su takođe bili samo odvojene polovine jedne ličnosti čoveka sa kojim emotivno nisam završila priču iako je bila već završena. Ostalo je ipak nešto što me je čačkalo, a što sam polako razrešavala kroz pisanje jedne fikcije koja je ličila na našu realnost, iako je faktografija imala sliku sasvim drugog predela naših života. I onda se desilo čudo, nekom božijom rukom vođeno, i uslišilo moje želje za oslobađanjem od nedoumica i skrivenih tajni koje sam predosećala. Intuicija, a ne predrasuda, je učinila svoje i izbacila istinu na svestlost dana. Sreli smo se sasvim "slučajno", skoro u čudu, nastavili smo gde smo stali, zapravo svesno prekinuli naš odnos i konačno odmotali klupko koje je bilo zamotano. Kao buve poiskakale su sve skrivene stvari i moje i njegove, i slično kao u priči zagonetka je bila rešena. Divno je kad se dvoje ljudi raziđu,odu svako svojim putem, a ostane razumevanje, neka čudna ljubav, čistina u srcu, bistra voda i plavo nebo koje se u njoj ogleda, i sve se vidi. I sve se razume. I sve se polako počne prihvatati, oslobađajući vezanost za iluziju koja ponekad najmanje liči na onu mladalačku, ali joj je po nekoj suštini veoma slična. Opna tog začaranog kruga u kojoj smo se vrteli puca pod naletom prave ljubavi koja određuje naše puteve. Razumevanje, opraštanje, sagledavanje, i konačno srce upoznaje milosrđe kojom topi sve tuge, besove, razočarenja i žal za čežnjom koja suštinski ima sasvim drugačiji smisao od onog koji joj nadenemo. Ako je pisanje tog nazovi romana bilo oslobađanje, onda je pravo čudo što je moja misao našla put u sferi ove naše realnosti i realizovala svoju misiju, želju da se konačno razreši i odmota čvor u kome se ponakad nađemo zaglavljeni, čak i uprkos tome što smo sebe ubedili da smo iz njega davno izašli. Izlazimo tek kad srce na pravi način oprosti sebi ubijanje ljubavi.
Eto toliko. Možda je ovo podsticaj tebi, a možda samo seaćnje na moje iskustvo čudotvornog izlečenja od čežnje. Imaš talenta, ne dozvoli da uludo lebdi u izmaglici tvog pogleda. Sunce jedva čeka da ga pozoveš i obgrliš svojim srcem.
Sve najbolje
Hvala, ''Sfinga'' na ovakvom lepom sagledavanju ... ja romane pisem od kako znam za sebe ... tek se pripremam za jedan pravi ... stila meni fali, boravak na jednom govornom podrucju, gde cu obnoviti svoj jezik i gde cu moci da se napojim time sto mi najvise treba da bih mogla da sednem i zagledam se u potpunosti u sve delove mene koji me jos zbunjuju i o kojima nemam jasne slike.
ОдговориИзбришиBudi dobro! I hvala jos jednom!:)
Iskreno,emotivno.....onako,do kraja!
ОдговориИзбришиSvidja mi se.
Staro, bas staro. Hvala Zoro :)
Избриши